Naučiti živjeti u sadašnjosti
Razmišljanja o mudrosti življenja svakog trenutka u potpunosti.
Razmišljajući o prošlosti ili o budućnosti čini da izgubimo iz vida najvažniju vremensku kategoriju: življenje u sadašnjosti pomaže nam da ne izgubimo svaki trenutak svog života , čini nas konkretnim i realnim. Slomljeni onim što je bilo ili što će se dogoditi čini nas izgubljenim kontaktom s onim što smo sada, s onim što osjećamo u ovom trenutku, svojom jedinom sigurnošću. Ne smijemo upropastiti svoj život fokusirajući se na nešto što se može dogoditi protiv naše volje, a što se možda nikada neće dogoditi ili nam je prouzročilo toliko patnje i riskiralo da ugrozi naše spokojstvo. Ne dopustimo da neizrecivo uništi ono što se može "dotaknuti", čak i samo duhom.
Pisac Audrey Niffenegger u romanu " Žena čovjeka koji je putovao kroz vrijeme " priča vrlo romantičnu i pomalo poučnu priču: gotovo 30-godišnji Henry upoznaje Clare, mlada djevojka od dvadeset godina i zaljubljena se u nju. Zapravo, muškarac ju je dugo volio, jer ju je poznavao kad je bila samo šestogodišnjakinja, a on je već bio odrasla osoba: Clare mu je pomogla kad se pojavio goli u njenom vrtu. Njihova ljubavna priča živi u isprepletanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jer Henry pati od čudne bolesti koja ga iznenada prisiljava da se katapultira ispred mlađeg ili starijeg sebe bez logičke niti, gdje se čini okidač također biti stres. Njih dvoje uživaju u svakom trenutku koji provedu zajedno i vjenčaju se pokušavajući voditi normalan život, ali znaju da se ne osjećaju gracioznom nepoznanicom sadašnjosti: trude se zanemariti budućnost i nisu pod utjecajem prošlosti,ali oni gube ljepotu trenutka koji sprečava nešto što bi se moglo dogoditi, ali što ostaje potencijalni događaj.
Niffeneggerova knjiga vrlo je lijepa, ugodna za čitanje i doslovno pokazuje koliko je ugodno koncentrirati se na ono što se događa , uživati u nevinosti koju su protagonisti izgubili, što u stvarnosti treba sačuvati, u mašti kao u svakodnevnom životu. Naša su sjećanja zbir mnogih trenutaka i moraju ih se smatrati samo riznicom emocija i mudrosti. Projektirati sebe u budućnost, imati projekte je ispravno, ali to ne smije biti jedina dimenzija koju treba uzeti u obzir, jer će to uvijek biti spajanje mnogih prisutnih koji će nas dovesti do onoga o čemu smo sanjali. A ako nije savršen, put kojim smo ga dosegli zadovoljit će nas, malenim koracima koji su nas doveli ovdje, sada i sada .